Nije mogao da se seti koliko je dana proveo pred ulazom u pećinu niti je to bilo i važno. Bila je to njegova poslednja noć pred Pećinom večnosti, kada je imao i četvrtu viziju. Ovoga puta obratio mu se glas deteta: ‘Četvrti i poslednji znak će se pojaviti u sledećih deset zima, deset godina od kada zvezde prokrvare. Tokom tog perioda, Zemlja će se isceliti, a čovek će umreti. Za tih deset godina, deca Zemlje moraju ostati skrivena u divljini, ne smeju se podizati stalna naselja i moraju izbegavati bilo kakve kontakte sa preostalim grupama ljudi. Moraju ostati skriveni kao drevni izviđači, i odupreti se potrebi i žurbi da se vrate na mesta uništenja ljudi. Zbog radoznalosti mnogi mogu izgubiti život’.
Posle duge pauze Deda je upitao duh deteta: ‘A šta će se dogoditi svetu ljudi’?
Duh deteta dogo nije odgovarao, a onda je rekao: ‘Širom sveta zavladaće velika glad i oskudica., kakve se ne mogu ni zamisliti. Izvori vode će biti zatrovani, otrov ljudskog greha poteći će kroz vodu, tlo, jezera i reke.Usevi neć rađati, životinje i ljudi će umirati, bolesti će ubijati mase. Unuci će se hraniti ostacima mrtvih, glasovi bola i patnje paraće nebo. Razularene, lutajuće bande napadaće i ubijati druge ljude zbog hrane, a voda će biti dragocena i sa svakom godinom koja prođe biće sve dragocenija jer će je biti sve manje. Zemlja, voda, nebo – zatrovani, a ljudi će živeti suočeni sa gnevom Tvorca. U početku će se skrivati po gradovima, ali će umirati. Nekolicina će pobeći u divljinu, ali će ih ona uništiti jer im je još davno pre toga ponuđena mogućnost izbora. Ljudi će biti uništeni, njihovi gradovi će se pretvoriti u ruševine i tada će unuci plaćati grehove roditelja svojih roditelja’. Deda je tada upitao: ‘Zar nema nikakve nade’?
Duh deteta je odgovorio: ‘Nada postoji jedino u vreme pojave prvog i drugog znaka. Od trenutka kada se pojave krvave noći, više niće biti nikakve nade jer će jedino deca Zemlje preživeti. Ljudima će biti poslata ova upozorenja, a ko se o njih ogluše ne može biti nade, jer će jedino deca Zemlje pročistiti sopstvena bića od raka čovečanstva – destruktivnog i razarajućeg sistema razmišljanja. Upravo će deca Zemlje doneti svetu novu nadu, nadu u novo društvo koje će živeti bliže Zemlji i Duhu’.
Tada se sve utišalo. Predeo je povratio svoj pređašnji izgled, a Deda se vratio u realnost. Potresen, rekao mi je da je tokom čitave sledeće sezone lutao pokušavajući da razume ono što mu je bilo dato, da razume zbog čega je upravo on odabran da prenese poruku. Deda mi je ovu priču ispričao u detalje tokom noći i ne verujem da je išta propustio, a njegova osećanja i misli su bili toliko snažni da su se jednostavno izlili na nas. Tako je snaga njegove vizije postala deo našeg duha, naša pokretačka sila, i ogromni deo naših strahova.
Dugo sam sedeo na vrhu brda. Vatra se davno ugasila i svi su već spavali. Proces Stvaranja kao da je na trenutak zastao čekajući da taj najmračniji deo noći prođe. Osetio sam ogromnu samoću i ranjivost, kao da sva bića Stvaranja pažljivo prate svaku moju misao. Deda je ovu viziju primio sredinom 1920, godine. Na čovečanstvu je da izabere…