U praktičnom smislu i izvan akademskih debata, tri klinička testa zajednički determinišu ‘moždanu smrt’. Prvi je standardni elektroencefalogram – EEG, koji meri aktivnost moždanih talasa. EEG koje je ‘ravan’ pokazuje da ne funkcioniše cerbralni korteks. Drugi, zvučno ispitane sposobnosti, kao u slučaju Pem rejnolds, pokazuje odsustvo moždanih struja. I treći, činjenica da je zaustavljen dotok krvi u mozak za vreme operacije, predstavlja znak potpunog odsustva moždanih aktivnosti.
Po svim ovim merilima, mozak je bio ‘mrtav’, ali je Pem ipak u tom stanju doživela najdublje iskustvo bliske smrti – NDE (Near Death Experience), koje neki naučnici pokušavaju da objasne hemijskim procesima u mozgu. Ali doktor Piter Fenvik, neuropsihijatar i jedan od vodećih autoriteta za NDE u Velikoj Britaniji, veruje da takve teorije padaju u vodu pred činjenicama koje navodi sledećim redom:
‘Mozak ne funkcioniše. On nije prisutan. Razoren je. Abnormalan. Ali, ipak produkuje ta veoma upečatljiva iskustva… nesvesno stanje je kada mozak prestane da funkcioniše. Na primer, ako izgubite svest, pašćete na pod i nećete znati šta se događa jer mozak ne funkcioniše. Sistem pamćenja je posebno osetljiv na nesvesno, tako da se nećete ničega sećati. Ali sada, nakon jednog takvog NDE iskustva, vi se vraćate sa jasnim, lucidnim sećanjima. To je prava zagonetka za nauku. Još nisam naišao ni na jedno dobro naučno objašnjenje koje bi razjasnilo tu činjenicu’.
Doktor Majkl Sabom, kardiolog kojeg možda i malo podrugljivo prati nadimak ‘doktor NDE’, u poslednjih trideset godina najviše je učinio da dokumentuje brojne drame koje se događaju u operacionim salama i bolničkim krevetima na ivici života i smrti. Od 1994, godine, kada je osnovao ‘Atlanta studije’, prvo specijalizovano istraživanje iskustva bliske smrti, proučeno je blizu pedeset slučajeva povratka sa ‘vrata smrti’. Jedan od njih je i priča Pem Rejnolds, za koju u knjizi ‘Svetlo i smrt’ navodi sledeće:
‘Slučaj Pem Rejnolds je prvi potpuni medicinski dokaz da mrtva osoba – bez vitalnih funkcija i krvi u telu i sa mozgom koji ne daje znake života – može da vidi i čuje i može imati dugo i potpuno iskustvo bliske smrti uprkos odsutnosti bilo kakvih moždanih funkcija.Pošto njen slučaj ne može da negira, medicinska nauka bi morala da preispita svoja gledišta. Sva dalja otkrića na tom polju zavisiće od kontinuiranih istraživanja lekara koji su voljni da stave svoju reputaciju na probu. Nekoliko njih je to već učinilo i treba da očekujemo rezultate u godinama koje dolaze’.
Među takvim autoritetuima su psihijatar Brus Grejson, doktor Melvin Mors, koji ispituje NDE kod dece i zaključuje da i ona doživljavaju isti fenomen kao i odrasli, zatim Pim van Lomel čije je klinička studija na ovu temu rađena u Holandiji, doktor Suzan Blekmor i drugi. Posebno mesto u ovoj plejadi naučnika sa širokim shvatanjima pripada doktorici P.M.H. Etvoter, koja je i sama 1977. godine tri puta iskusila osećaj bliske smrti. Njene prve dve knjige ‘Povratak u život’ i ‘Iza svetla’, smatraju se ‘Biblijom NDE fenomena’, a njena knjiga ‘Deca novog milenijuma’, probudila je nezapamćeno interesovanje zbog ozbiljnosti pristupa fenomenu bliske smrti kod dece i mladih. Dr Etvoter veruje da takozvana ‘milenijumska deca’ poseduju visoku senzitivnost i nesvakidašnje sposobnosti stečene rođenjem ili kao rezultat ‘iskustva bliske smrti’ i da će u narednim godinama značajno izmeniti sliku čovečanstva tako što će mu otkriti duhovne istine koje su potrebne za život u novom, radikalno izmenjenom svetu. Ona primećuje da mališani koji se nakon NDE ‘vrate nazad’, predstavljaju preudešenu, prečišćenu, presloženu verziju originala. Evo nekih od priča iz knjige ‘Milenijumska deca’.