Memorija nije nikakvo skladište ispunjeno redovima uredno složenih polica. Sećanja su u stvari rasuta po celom mozgu, a ne koncentrisana u jednom određenom refionu. Ovo je, ukratko i uprošćeno, zajključak do kojeg su došli istraživači memorije u poslednjih nekoliko godina. Naučnici sada pokušavaju da otkriju korene sećanja koji leže u složenim procesima biohemijske i električne aktivnosti mozga. Značaj takvih ispitivanja, međutim, prevazilazi puko zanimanje nauke, jer se pojavljuje realna mogućnost efikasnog lečenja neurodegenerativnih bolesti, kao što je Alchajmerova, ali i stvaranje sredstava za ‘pojačavanje pameti’ – hemijskih supstanci koje kod zdravih ljudi povećavaju sposobnost da uče i zadržavaju nove informacije.
Nemoguće je i pitati gde se u mozgu nalazi određeno sećanje. Memorija je dinamično vlasništvo mozga kao celine, a ne nekog određenog regiona. Memorija se istovremeno ne nalazi nigde i nalazi se svuda u mozgu. Da li je sećanje materijalno, i da li ga je moguće ‘presaditi’ kao što se biljka presađuje iz jedne u drugu saksiju.
Naučnu osnovu za ovakvu hipotezu postavio je još pre pedesetak godina američki fiziolog Karl Lesli. Da bi proučio učenje i memoriju kod sisara, Lesli je pacove naučio da koriste složene lavirinte. Zatim im je uklanjao, deo po deo cerebralnog korteksa, pokušavajući da odredi mesto gde se nalazi sećanje na taj zadatak. Ali, koji god deo bi uklonio, oni su i dalje bili uspešni u rešavanju zadataka, samo što su ga obavljali sporije.
U isto vreme druga dva američka naučnika, Džems Mak Konel i Robert Tompson, izveli su senzacionalni eksperiment. Neke niže vrste crva koji žive u otpadnim vodam i namaju krvne sudove, ali već imaju prost nervni sistem, ‘naučili su’, pomoću lakog električnog udara i istovremenog svetlostnog signala, da svetlost istovremeno znači i bol. Zatim su rasekli svakog crva na dva dela, a svaka od ovih polovina regenerisala se u potpuno novog crva. Ipak, reakcija svakog od njih na svetlost, ovog puta bez električnog šoka, pokazala je da je ‘naučena lekcija’ preneta na nove jedinke!
Još dalje je u eksperimentima otišao američki farmakolog Džordž Ungar, dokazujući da u mozgu postoji ‘molekul pamćenja’. Ukratko, pacove sklone da se zadržavaju u tami, električnim udarima je naterao u osvetljeni deo kaveza. Iz njihovog mozga izvađenu ribonukleunsku kiselinu kao ekstrakt ubrizgao je netreniranim pacovima. Oni su takođe naučili da se plaše tame, i to za mnogo kraće vreme nego njihovi prethodnici!